TRANSWORK
pogledaj cijelu ilustraciju
»Vjesnik«
5. veljače 1986.

Čakovec (31.siječnja – 2.veljače 2020.)

istraživači: Orlanda Obad i Petar Bagarić

Međimurje već desetljećima u okviru Hrvatske slovi za uspješan primjer ekonomskog razvoja. Međimurska županija uspješno povlači novac iz EU fondova, ima vrlo dobar sustav razvrstavanja otpada, osigurava „povoljnu investicijsku klimu“ te je među županijama s najvećom zaposlenošću. No, Međimurje je istodobno i jedna od županija s najnižom prosječnom plaćom. Još uvijek prisutna industrija predstavlja jedan od glavnih ekonomskih temelja Županije te stoga tamo nismo mogli bilježenje postindustrijske nostalgije. Jednako tako, ni tema turizma, iako je ta djelatnost u porastu i bilježi sve bolje rezultate u županiji, ne zauzima dominantnu poziciju.

Kod sugovornika je primjetna samoidentifikacija s radom koja se artikulira kroz motiv vrijednog Međimurca. Često se, s dozom ponosa, prepričava navodna anegdota prema kojoj predstavnik elite (nekad je to menadžer domaće firme, nekad menadžer strane firme, a ponekad predstavnik gradskih ili županijskih vlasti) na pitanje zašto ne prošire svoje poslovanje iz Međimurja i na ostatak hrvatske odgovara: „zar mislite da bio vam Dalmatinci radili za ovakve plaće“. Međimurci su u tom simboličkom horizontu doživljeni kao oni koji po svojoj prirodi „moraju uvijek nešto raditi“ pa su zato spremni raditi i za minimalne plaće.

Sudeći po iskazima iz intervjua, međutim, plaćanje „na ruke“, odnosno zaobilaženje plaćanja poreza u Međimurju je raširena praksa, što bi makar djelomice moglo objasniti zašto je prosječna međimurska plaća razmjerno mala. Puno ljudi pristaje na to da službeno zarade tek minimalnu plaću nedostatnu za dostojanstven život, a da im se ostalo plaća ispod stola. Sindikalisti s kojima smo pričali zbog toga su nezadovoljni i žale se da ljudi ne shvaćaju da sebi na taj način smanjuju prihode, odnosno mogućnost izbora u slučaju bolovanja, želje za ugovaranjem kredita ili odlaska u mirovinu. Rad na crno prisutan je posvuda, jednako kao što je široko rašireno nepovjerenje spram države. Jedna od izjava kojom se legitimiralo vlastito izbjegavanje poreznih obaveza glasila je: „neću hraniti debelu gusku“. Država je, iz perspektive citirane male poduzetnice, doživljena kao rastrošna i preskupa, dok su Međimurci štedljivi i radišni.

Neki od sindikalista koje smo intervjuirali žale se da je priča o međimurskom investicijskom čudu prenapuhana i da služi za prikrivanje stvarnog stanja stvari. Naime investicijski bum u Međimurju je pomogao statističkoj slici zaposlenosti ali nije doveo do povećanja radničkih plaća – i dalje su to prvenstveno poslovi za minimalac. Štoviše, strani investitori imaju određeni period u kojem su oslobođeni davanja spram grada, čime su automatski konkurentniji u odnosu na postojeća poduzeća i poduzeća koja su još u državnom vlasništvu, a koja moraju poštivati sva davanja. Državne se firme nisu u mogućnosti služiti ni praksom plaćanja radnika „na ruke“, što ih čini još slabije konkurentnima u odnosu na „investitore“. Na pitanje postoji li razlika između privatnih poslodavaca u stranom vlasništvu i u domaćem vlasništvu dobili smo različite odgovore. Jedan je sindikalist istaknuo da su stranci, kad neki spor dođe do suda, ipak malo „normalniji“ i ne „tjeraju inat“, za razliku od mnogih domaćih vlasnika. Drugi je sindikalist izjavio da im je mnogo teže ući u firme u stranom vlasništvu tako da u mnogima od njih uopće nema sindikalnog organiziranja. Prisutna je i novija pojava, primjećuju sindikalisti, da se domaći vlasnici kapitala trude sačuvati ugled pa su se spremni potruditi ako zaključe da bi im mogla biti ugrožena reputacija.

S razine upravljačkih struktura u novije se vrijeme šalju poruke da nije svaka investicija dobrodošla i da će vlasti paziti na to da investitori budu društveno odgovorni te da podmiruju svoje obaveze spram radnika, ali, kako su nam objasnili sindikalisti, riječ je o pojavi koja je povezana s odseljavanjem radnika u inozemstvo u posljednjih pet godina. Općeniti je zaključak da se moć sindikata radnika u privatnom sektoru u Međimurju godinama smanjuje. Prvi su uzrok masovni gubici posla u razdoblju krize 2008-2015. godine, što je, kako saznajemo iz intervjua, dovelo do masovnog gubitka članstva u sindikatima, između ostalog i zato što je sama članarina radnicima bila osjetan financijski teret. Drugi je razlog taj što radnici napuštaju borbu i spremno se sele preko granice kad im situacija u poduzeću ne odgovara.

Najlošije prođu, objašnjava jedan od sindikalaca, sindikalni povjerenici na radnom mjestu koji uđu u sukob s upravom i vlasnicima firme u kojoj rade. Iako su zaštićeni zakonom i ne mogu dobiti otkaz, uprava im se može osvećivati na razne načine i često to i čini.  

Zahvaljujući iseljavanju pregovaračka pozicija radnika je u odnosu na poslodavce bolja nego prije, što je dodatno frustriralo neke od naših sugovornika budući da se ta pozicija ne koristi za kolektivno organiziranje i borbu za veća prava. No, kako nam je potvrdio Siniša Miličić, predsjednik Regionalnog industrijskog sindikata, primjetna je određena promjena u mlađoj generaciji radnika koji samoinicijativno pristupaju sindikatu i imaju puno aktivniji odnos spram sindikalnog djelovanja.

A/V zapisi

Ova web-stranica rabi “kolačiće” kako bi vam pružila čim bolje iskustvo pregleda našeg sadržaja… (Saznajte više:)

OK.