Sisak (14-17.7.2019., 29.7.2019., 6-8.12.2019., 7-8.11.2019.,10.12.2019.)

Istraživačice: Sanja Potkonjak i Tea Škokić

Projektno istraživanje vezano uz grad Sisak tijekom 2019. godine protegnulo se u tri navrata i ispunilo u punom smislu riječi očekivanja od lokalnog i multilokalnog istraživanja. To se istraživanje, prativši priču o transformaciji Siska kao grada i Željezare kao najveće gradske industrije,  realiziralo ne samo na mjestu u kojem se lokalizira praćenje transformacije rada vezano uz gašenje Željezare Sisak, u samom Sisku, već se ostvarilo i u Zagrebu kroz intervjue s „iseljenim“ Siščanima.

U individualnim intervjuima sudjelovali su intervju partneri različitog profila: nositelji poduzetničke aktivnosti (mali i srednji poduzetnik), nositelji aktivnosti inovacija u poduzetničkom inkubatoru, lokalni voditelj informativnog portala te nezavisni politički kandidat, predsjednik lokalne sportske udruge koja predstavlja jedan od ključnih aktera društveno investiranog aktivizma na području naselja Caprag. Također, obavljen je razgovor s jednom obitelji čiji su članovi bivši i sadašnji djelatnici Željezare Sisak (ABS, Metalurški fakultet). Na terenskom radu u Sisku obavljeno je niz razgovora i formalnih intervjua s iskustvenim ekspertima, poput djelatnika Metalurškog fakulteta u Sisku (fokus grupa) na temu budućnosti metalurške industrije i obrazovanja vezanog uz metalurgiju na području grada Siska i RH.  Tijekom boravka obavljeno je vizualno mapiranje naselja, posjećena je javna galerijska aktivnost koja promovira aktivno građanstvo i  volontiranje u gradu Sisku te je obavljeno rekognosciranje divljih vrtova na prostoru Metalca (sjeverozapadni dio naselja Caprag).

Ljetna sesija intervjua vođena je idejom budućnosti grada. Taj je pristup  izrastao iz komunikacije s našim sugovornicima i bitno je odredio smjer razgovora i ulančavanje daljnjih sugovornika. Ideja otpornih gradova i rada na otpornosti zajednice pokazala se kao ključna za razumijevanje samoniklog, unutrašnjeg gradskog aktiviranja na jačanju kvalitete života u Sisku kao zajednici stanovanja i rada. Tu smo vibrantnu aktivnost uočili ne samo kroz djelovanje kreativnih susjednih zajednica koje su kao male osnažujuće grupe formalizirane u udruge pokrenule aktivnosti s ciljem „pokretanja“ zajednice u gradskim četvrtima odnosno naseljima kao zajednicama stanovanja. Pozitivan eho djelatnost udruga, svoju analogiju kao da je ostvario  domišljavanju ekonomskih modaliteta održivosti zajednice koje smo zabilježili u aktivnostima PISKA – prvog hrvatskog privatnog poduzetničkog inkubatora. Ta su čvorišta nekog „novog Siska“,  neke vrste planiranja buduće i održivije zajednice, omogućila inkubiranje pozitivnih lokalnih imaginarija. Na neki je način imaginarij „kraha i opstanka“ zamijenjen imaginarijem „bolje kvalitete života“, „euforične poduzetnosti“, „mogućnosti“, „kretanja prema naprijed“ onoga što Felix Ringel naziva „afektivnom pedagogijom budućnosti“ u kojoj sudjeluju svi dionici komunitarnog planiranja: lokalna zajednica, poduzetnici, kulturni sektor, udružena susjedstva, udruge, građanske incijative.

I zimsko istraživanje, tijekom prosinca 2019., nastavilo je pratiti smjer istraživanja koji se profilirao tijekom ljeta. Tako su među intervjuiranima bili i članovi obiteljsko-sportsko-humanitarne udruge koja promiče lokalnu i susjedsku solidarnost i rad na povećanju kvalitete života u jednom sisačkom naselju, ali i članovi inicijative Šišćani ne žele biti smetlišćani okupljene oko projekta sprječavanja izgradnje deponija za opasni kemijski otpad u sisačkom prigradskom naselju Novo Pračno. Ta je vrsta bioaktivizma tipičan primjer uključivanja stanovnika neko grada u aktivnosti komunitarnog planiranja i njegove održivije budućnosti. 

Međutim, ta se istraživačka dionica usredotočila na projekt otvaranja Holandske kuće – info centra industrijske baštine u Sisku kao sljedećoj dionici afektivne pedagogije vezane uz kulturni inkubator. Obavljeni su i intervju s direktorom lokalnog gradskom muzeja i nositeljem projekta Holandske kuće. Priča o otvaranju Holandske kuće na tragu je osjećaja pozitivne promjene odnosno transformacije zabilježene već u razgovorima s nositeljima poduzetničkih aktivnosti ili pak aktivista u zajednici.

Dva su ključna ishodišta za razumijevanja terena iz 2019. godine. Prvo se ostvaruje u riječima starije generacije, sada već teško zahvatljive, poput onih koje je izrekla lokalna foto-amaterska kroničarka grada Siska, umirovljenica i dugogodišnja zaposlenica Željezare u administrativnim poslovima, gospođa A.,  Gospođa A. lik je u filmu hrvatskog dokumentarista Gorana Devića čiji film „Buffet Željezara“  u kojem se također pojavljuje kao foto-kroničar probadanja industrije i naselja Caprag.  Fotografijom se bavi već 6 godina od umirovljenja. Njezin intervju priča je o fotografiji, o ratnom iskustvu, poslijeratnom razdoblju i njezinom shvaćanju današnjice. Gospođa A. Capragu doživljava kao „kvartu u kojem su svi hokejaši“ (pokazuje na svoju vlastitu štaku) i zapravo upućuje na svoj doživljaj starenja kvarta odnosno starenja stanovništva nekadašnjeg mladog radničkog naselja.  Zaključuje da zapravo „puno ljudi više nema“,  da je „raspad išao postepeno i nije išao naglo“ i to je po njoj jedan od razloga  zbog kojeg ga je bilo teško uočiti. Govoreći o ratu iz perspektive ostanka u naselju primjećuje kako ljudi „nisu znali što znači bojati se“ no istovremeno shvaća da je rat bio „filtar“. Da se svijet tijekom i nakon rata izmijenio a ljudi podijelili.

 Biografija gospođe A. jedan  je od načina na koji se može ispisati transformacija koju istražujemo u Sisku. Ona se mogla ispisati i pričama Siščana koji su se profesionalno ostvarili izvan Siska. To je grupa sugovornika srednje dobi koji su poznavali Sisak u njegovoj „najslavnijoj“ i industrijski ekspanzivnoj dobi, i koji danas predstavljaju jednu grupu iseljenih Siščana čije profesije traže tržište koje Sisak ne nudi i time povlače, bar za naše sugovornike, odluku o napuštanju Siska i životu u Zagrebu kao bliskoj metropoli. U razgovorima s njima koje smo provodili tijekom jesenske faze terena  iskazivalo se ono, u razgovorima jedva čujno, „prokletstvo Siska kao grada koji je suviše blizu Zagrebu da bi se u njemu razvijale, tehnologija, obrazovne, umjetničke ili medicinske ustanove, …ljudi, odnosno da  bi bio centar regije, pa stoga svi odlaze – „jer mogu i Zagreb je blizu“, kako ćemo zapravo često čuti. Ti će intervjui pokazati da 'biti toliko blizu' Zagrebu nije uvijek pozitivna stvar, jer istovremeno znači jednostavnu mogućnost odlaska i napuštanja grada.  

No terenske informacije s kojima bi valjalo zaključiti ovaj izvještaj, a kojima se definitivno bilježi  transformacija u doživljaju grada, života i rada u njemu, vezujemo uz projekt finalizacije i otvaranja Holandske kuće.  Razgovor koji obavljamo u Holandskoj kući, netom otvorenom informativnom i interpretacijskom centru industrijske baštine u Sisku sa Siščanom koji „je ostao u Sisku“, ravnateljem muzeja,  razgovor je o radu u kulturi, brendiranju grada kao turističkog mjesta, problemu i iznalasku identiteta  grada – onog industrijskog, izgubljenosti grada i njegove osobne riješenosti da se nešto učini, iznutra.

A/V zapisi

• Vlatko Čakširan, ravnatelj lokalnog Muzeja i voditelj projekta HoKu