Sisak (1. ožujka 2018.)
Istraživačice: Sanja Potkonjak, Reana Senjković i Tea Škokić
Terenska istraživanja u Sisku provode se kontinuirano, a snimljeni intervjui najvećim se dijelom odnose na posljedice deindustrijalizacije na grad i njegove stanovnike. Propast naftno-prerađivačke, kemijske i industrije željeza te niza pratećih industrija, dominantan je narativ u iskazima naših sugovornika. Nasuprot nostalgičnim iskazima o industrijskom i ekonomskom prosperitetu u doba socijalizma te traumatičnim iskustvima rata, ali koje je, kako kažu, redovito pratila nada u „bolje sutra“, nižu se iskazi starijih Siščana o (ne)zaposlenosti i strategijama preživljavanja u situaciji dugotrajne egzistencijalne nesigurnosti. Unatoč tome što spominju ulaganja u infrastrukturu grada u posljednje vrijeme, naši sugovornici ipak Sisak doživljavaju kao grad koji se sve više „prazni“ trajnim iseljavanjem sugrađana ili u Zagreb ili u inozemstvo. No postoje i primjeri, poput mladog konobara koji misli da iako „je u Hrvatskoj uvijek kriza i neće nikad proć'… zato što previše ljudi laže u ovoj državi i krade“, on „neće ići, baš zato što svi odlaze“, i koji „ne želi […] ići odavde jer mu je tu sve“.
- U Hrvatskoj je još uvijek kriza, neće nikad ni proć'.
- Zašto to misliš?
- Zato što previše ljudi laže ovu državu i krade.
- …Koliko imaš godina?
- Evo dvadeset.
- A zašto misliš da ljudi lažu i kradu?
- Zato što je tako! Sve obećavaju a ništa ne ispunjavaju.
- Na koga misliš kad to govoriš?
- Pa na našu vlast. Sve se obećava, bit će radnih mjesta, bit će ovo, bit će ono i onda dođu na vlast i ne bude ništa.
(O školovanju i poslu i razlogu ostanka u Gradu)
- Meni super. Ja sam u tu školu išo zato što volim ovaj poso. Tako da… Ja prvenstveno ne želim otić odavde. Ja mogu otić sutra odavde…radit u Austriju. Mama mi radi u Austriji imam - poso osiguran. Sutra da odlučim ić, mogu otić. Al ne želim. …Mama radi u Austriji u jednom selu u kojem su samo hoteli i skijališta i mogu otić sutra u Hotel radit u Austriju, al ne želim.
- Zašto je mama otišla raditi?
- A mama radi već trinaest godina tamo. Zato što ovdje nije baš bilo kak treba. Ko što nije ni sad, a ja neću ići baš zato što svi odlaze. Ja volim biti suprotan. I dobio sam tu poso, tu mi je lijepo, tu mi je super i imam sve što mi treba.
- Od kad radiš u hotelu?
- Za mjesec dana će biti godina!
- Gdje ti je bio prvi posao?
- Nigdje, završio sam školu i poslije devet mjeseci sam počeo ovdje raditi.
- Koja ti je plaća?
- A varira. Nemam fiksnu plaću. Ovisi o smjenama i satnici i tako…
- Na kojim poslovima si ovdje?
- Konobar, radim poslužujem tu kolače i pića i u restoranu kad zapne.
(O mami)
- Mama je radila tu u Sisciji, radila je… imali su…baka i pokojni deda…imali svoju trgovinu. Radila je tamo. Pa je radila u trgovini i, onda je otišla za Austriju i sad već trinaest godina radi u Austriji.
- Jel se vraća?
- Pa za sad, ne. Odavde se odjavila, tamo se prijavila. Sad samo na godišnji dolazi posjetit sina. Tako, dok ne dobije mirovinu, neće se ni vraćat vjerojatno.
- Koliko godina mama ima?
- Četrdesetjednu.
- I trinaest godina ima da je otišla? Kad je prestala raditi u Sisciji?
- Uh ne znam…Davno…al prvo je tamo išla radit sezonski, i prije četri, pet godina je tamo dobila poso za stalno, i sad je tamo stalno a prije je sezonski.
- (…) Jel nekog mama povukla iz Hrvatske?
- Pa mislila je mene. Al ja ne želim. Ne želim ić odavdje. Zato što tu imam…. Tu mi je sve. Tu sam recimo odrasto. Još ja rastem, kak se kaže. Ne želim ić odavde. Što ću tamo? Ispadne mi isto. Živi s njom. Plati režije. Nemam ništa tamo. Ni prijatelja ni obitelji…tako da….
A/V zapisi
- Sugovornik 1, bivši zaposelnik Željezare Sisak, danas nezaposlen