Pula i Rijeka (10. - 13. listopada 2018.)

Istraživačice: Reana Senjković i Tea Škokić

Istraživački razgovori koje smo 2017. godine proveli u Puli postavili su dvije teme u prvi plan: opstanka brodogradilišta Uljanik i održivosti turističke djelatnosti. U drugoj projektnoj godini vratili smo se na pulski teren i razgovarali s djelatnikom Uljanika o aktualnim događanjima u brodogradilištu, štrajku radnika brodogradilišta, njegovom životu u uvjetima neredovite isplate plaća, njegovim planovima i odlascima radnika u inozemstvo. Ponajprije zbog i dalje aktualnih problema brodogradnje pošli smo i u Rijeku, gdje smo razgovarali s diplomiranim inženjerom brodogradnje, djelatnikom malog projektnog ureda koji je donedavno radio u brodogradilištu 3. maj. On nam je govorio o svojem iskustvu rada i, općenitije, o dugotrajno neriješenim problemima u brodogradnji, uspoređujući situaciju u Hrvatskoj s onime što je imao priliku saznati i vidjeti o situaciji u brodogradnji u drugim zemljama, naročito Norveškoj:

Kad odete u Norvešku, na primjer, i sletite na njihov aerodrom, znate što vas dočeka na aerodromu? Slika brodova koji se proizvode u njihovom brodogradilištu. Znači… a ne… Ozbiljno. Znači, sletite na njihov aerodrom… Ja sam ostao fasciniran. Slika broda koji se proizvodi u brodogradilištu u Norveškoj. Brodovi, na razno razne načine, sve što je vezano uz more, uz pomorstvo… A ti dođeš ovdje, šta vidiš?

Ovaj boravak na terenu iskoristili smo i za razgovore sa sugovornicima drugih profila: mladom ženom koja je na doktorskom studiju na riječkom Filozofskom fakultetu, ali se odlučila živjeti od biodinamičke poljoprivrede, umirovljenom pedijatricom koja i dalje radi kao savjetnica u pedijatrijskom savjetovalištu, umirovljenom pripadnicom talijanske manjine u Rijeci, zaposlenikom pulskog sveučilišta, nezaposlenom magistrom likovne kulture i profesoricom hrvatskog jezika u jednoj riječkoj gimnaziji. Uz ostalo, zanimalo nas je osjećaju li naši sugovornici da je njihov posao cijenjen, nalaze li zadovoljstvo u svom radu, kako preživljavaju sa svojim primanjima te kako ocjenjuju poimanje vrijednosti rada danas u odnosu na isto pitanje 1990-ih i ranije. Profesorica susačke gimnazije anegdotalno je sažela svoj stav o vrednovanju profesorskog rada:

Sad ću vam reć kako mi je jedan mali rekao kad sam ga ispitivala neku lektiru… Ja njemu govorim, kao: "Dobro…", ja kažem: "Vidiš da te niti ne pitam neke sad opširne romane. Pitam te samo novele", ja kažem, "te novele možeš pročitat". A on kaže meni, kaže: "A šta bih čitao, ej… nije ih čitao ni Luka Modrić", kaže, "a kolko on zarađuje, a kolko vi?" Ja kažem: "A, dobro kažeš", ja kažem, "al ne vidim ja ni tebe da nešto trčiš" (smije se). A, mislim, ono… tako… ha, ono… kako je on to meni, ono, kao, spustio: "Je, je, čitali ste, a vidi kolka vam je plaća". I to je, recimo, kako djeca gledaju. I to je 100%. To je… samo što je onda taj mali tako blesavo to lupio, ali nije, ono… nije cijenjeno.

A/V zapisi

• Sugovornik 1, radnik u Uljaniku govori o kolegama, motivaciji za borbu za opstanak brodogradilišta i turizmu kao financijskom zaleđu
  
• Sugovornica 2, vlasnica OPG-a govori o problemima s birokracijom i odnosu okoline spram žena
  
• Sugovornik 3, zaposlenik Sveučilišta u Puli govori o odnosu spram znanosti i znanstvenog rada